Rijeka Cetina

Bez sumnje, rijeka Cetina jedna je od najljepših mjesta u Hrvatskoj gdje možete doživjeti čari rafting avanture. Smještena u pitomom kraju koji po njoj vuče ime, mirno se vuče kroz svoje kanjone i kroz bezbrojna mjesta i brežuljke koji se polako uzdižu nad njom. Mnoge priče kruže o nastanku njenog imena. Nastale kroz stoljeća neke priče su se ipak izdvojile od drugih, kao na primjer priča koja kazuje kako su prvi hrvati, spuštajući se iz sjevernih krajeva europe prema toplome dalmatinskome jugu, naišli na rijeku koja ih je neobično podsjećala na "Cetyniu", rijeku koja teče kroz južnu Poljsku, njihovo zadnje nomadsko boravište. A još je izvjesnija priča po kojoj je Cetina dobila ime od njenog latiniziranog imena "Kentona", kojim ju je okrstilo pleme Dalmata. Tadašnji hrvati su brzo to ime "kroatizirali" u Cetinu. To je i područje od velike povjesne i arheološke važnosti. Na njenim padinama prava su blagfa arheoloških nalazišta. Sjekire iz kamenog doba, štitovi rimskih legionara, osobne stvari srednjovjekovnih težaka, sve to i mnogo više pronalazili bi arheolozi u kršu i cetinskome mulju. Potvrda svojeg vremena i napose važnosti koje je za ljude ovog kraja imala ova rijeka, još od prapovijesnog doba.

Kroz godine rijeka je naslagala svojim tokom područje kojim je prolazila, i izvukla iz svega toga Cetinsku Krajinu, koju su sa strana opasali Svilaja, Kamešnica i Dinara. To je izuzetno plodan kraj, urbaniziran tijekom vremena malim mjestima i selima, pašnjacima, oranicama i zelenim livadama punim cvijeća, trave i života. U vlažna proljeća okite se te livade jaglacima i kaduljom, a zrakom zuje pčele u potrazi za savršenim medenim eliksirom. A Cetina kroz svoje vodeno bogatstvo poji žednu Dalmaciju.

Cetinska geografija živi je izvor različitih morfoloških pojava. Ima tu i krša, i silikata, i erozijom naciklih padina brežuljaka, a nanosi rječnoga mulja iskristalizirali su Vrličko, Sinjsko, Hrvačko i Cetinsko polje. Djelovala je tu i ljudska ruka, kroz Poljičko jezero, koje sad guta i Koljansko i Ribaričko polje. Niz obronke Svilaje i Dinare vuku se podovi - tereni ublaženi vapnenačkim terasama.

Sama Cetina prostire svoj tok ograđena smjerom dinarida (sjeverozapad-jugoistok), a postanke vuče još iz prapovijesnog doba tercijara, a nagib slojeva Svilaje i Dinare upućuje na to da su planine nekoć tvorile jedinstveni antiklinalni blok, rasječen paralelnim rasjedima. Duž rasjeda je teren utonuo i stvorio predispoziciju dolini Cetine. Za ovu predispoziciju ima dovoljno potvrda na terenu, kao i još živa seizmička djelatnost u regiji. Petrografski sastav Krajine je složen: školjku u kojoj leži Cetina grade vapnenci (žestica), koji su na njenom dnu debelo obloženi jezerskim sedimentima - laporima (muljika). Rasprostranjenost neogenih lapora je najveća u poljima, što upućuje na postojanje neogenog jezera. Klimatske prilike u Cetinskoj Krajini rezultat su položaja između primorja i planinskog zaleđa te je miješanje klimatskih utjecaja vidljivo i u rasporedu vegetacije. Razlike u nadmorskoj visini pojedinih dijelova regije također su od utjecaja. Ni raširenost smokve u prisojima, ni prevlast bukve na Svilaji, ni prkos sedam kržljavih maslina ne daju sliku jedinstvenog karaktera klime. Srednjaci siječnja od + 3,3°C, a srpnja od + 23,2°C, te količina padalina od 1400 mm godišnje, govore o znatnim razlikama prema susjednom splitskom, ali i livanjskom prostoru. Zbog toga bi ovu klimu mogli definirati submediteranskom. Hidrografija Krajine se razvila uplivom spomenute klime, ali i različitih petrografskih prilika.Na Svilaji, Dinari i podima nema nadzemnih voda, jer tu vladaju zakoni krša: vode poniru i kreću se podzemljem. U poljima su, međutim, vapnenci dobro izolirani laporima, pa su to oaze normalne hidrografije u kršu.

Cetina veže sva polja i ujedinjuje sve nadzemne i podzemne vode, koje njoj penetriraju. Slivno je područje Cetine daleko veće od okvira regije. Propusni vapnenački okvir ne svrće vode višeg bosanskog prostora. Zbog toga se Cetina napaja vodama iz Livanjskog i Duvanjskog, pa čak Kupreškog i Glamočkog polja, tako da hidrografsko porječje Cetine zahvaća 3700 km2 površine. I kao što Cetina obilno prima vode s viših horizonata u Bosni, tako ih obilno i dariva. Boja bačena u Cetinu, pojavila se u vrelima Studenci, Jadro, Žrnovnica. Kako vidimo, Cetina je vrio složen sustav hidroloških odnosa i zakona. Cetina je zapravo čudo! Iz duboka kratera kulja voda i odmah postane rijekom. Ovo je glava Cetine. Poslije 105 km puta ona će sići za 385 metara i uliti se u Jadransko more.

Izvor Cetine je u istoimenom selu, 7 km sjeverno od Vrlike. Iznad izvora, svega stotinjak metara, nalazi se otvor Gospodske pećine. Služila je kao stanište ljudima u raznim epohama. U vrijeme ratova s Turcima tu se skrivao strašni hajduk Sočivica. Pećina je duboka ali nedovoljno proučena. Koncem XVIII. stoljeća istraživao ju je i opisao Ivan Lovrić. On tvrdi da je u društvu s nekoliko "Morlaka" poslije mučnog spuštanja i provlačenja došao u prostranu dvoranu ukrašenu sigama. Pažljivo osluškujući prepoznao je šum podzemnih voda. Idući dalje za šumom dospio je do obale "kraljevske podzemne rijeke". Neki tvrde da se ovdje vode dijele: pola Krki, a Cetini pola. No tko bi znao tajne podzemnih voda? Pet stotina metara nizvodno rijeka je još mlada, ali se ipak ne može pregaziti. Na tom je mjestu izgrađen most. Služio je stoljećima. Čudan je taj most složen od megalita. Nema ni imena, ni graditelja, ni godine gradnje. Oko mosta ledine, svježina i poljsko cvijeće. Mudro je nekad pobjeći i od ljudi i od ljetne žege i u hladu vrba slušati samo priču rijeke. Slobodna i tiha je Cetina u polju. Okovali je garjački tjesnaci. Mirna ćud se preobrati - huči, prijeti i kamen valja, pjeni, prska, pa svoju ljutnju na mlinske točkove baca. Upravo tu, ispod Balečkog mosta, najlakše se lovi klen. Na Garjačkoj kosi iznad rijeke, crvene se vinogradi zasađeni na verfenskoj podlozi. Tu rodi takvo grožđe kakvog drugdje u Krajini nema. Od njega vino pecka i diskretno sladi, pije se lako, pa i apstinenti rado probaju, a onda... prestaju biti apstinenti. Kad je početkom stoljeća car Franjo Josip pohodio Krajinu, tu je u blizini blagovao. No, kad je kušao garjačko vino, izgubio je mjeru i dostojanstvo, a kuću u kojoj je prespavao i danas zovu "Schonbrunn".

Cetina je ulaz u Sinjsko polje. Šezdeset prostornih kilometara plodne zemlje leži podno Sinja, u najširem polju zagorske Dalmacije. Tu oazu zelenila u carstvu dinarskog kamenjara okružuje niz naselja. S istočne strane leže redom Gala, Otok, Udovičići, Ruda i Grab. Na zapadu su Sinj, Brnaze, Turjaci i Košute. Na sjeveru su Glavice, a na jugu polje završava s Jabukom i Triljem. Nekad je polje zimi plavilo, a kad bi se povukle vode u polju su pasla krda goveda i nebrojena stada drugog blaga. Danas paše nema, kukuruz i pšenica gospodare poljem.
Napuštajući Sinjsko polje Cetina ulazi u kanjon. Obale su bliže i više, a rijeka duboka i spora. Nekad je voda brzo tekla i okretala brojne mlinove. A onda brana uspori, podiže vodu i potopi ih. Uspor rijeke čini brana, koja kod Đala pregrađuje Cetinu i usmjeruje vodu na turbine hidrocentrale. To je treća hidrocentrala na području Cetinske krajine. Nad kanjonom bdije utvrda Nutjak, šuti i izaziva arheologe i povjesničare. Svoju divljinu predaje moru kod Omiša, gdje pronalazi svoj konačni pokoj.