Povijest Poljica

Poljička knežija je graničila s Omišom prirodnom granicom rijeke Cetine i smještala se između dviju rijeka, rijeke Cetine na istoku i rijeke Žrnovnice na zapadu. Poljica su bila smještena na području od 250 kilometara kvadratnih i bila su podijeljena u 12 sela ili katuna, a u odnosu na planinu Mosor dijelila su se na Gornja, Srednja i Donja Poljica.
Većina današnje površine Poljičke republike pripada općini Omiš, a drugi, manji dio općini Dugi Rat.

Poljica su istoznačnica stare seljačke samouprave, koja je povezana s Poljičkim statutom iz XV. stoljeća i uzakonjenje običajnog prava, koji se čuva u Gradskom muzeju u Omišu.
Poljički statut, uz Vinodolski zakonik, jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatskih povijesno- pravnih spomenika, a pisan je hrvatskom čakavicom.

Dokaz poljičke demokracije svakako je činjenica da je najviše tijelo Polijca bila Narodna skupština, sastavljena od sveg naroda, koji je u vrlo važnim trenutcima izravno donosio odluke.
Uz Narodnu skupštinu, vrhovna vlast je bila Obćeni kupan zbor, koji se sastavljao od poljičkih plemića i katunskih knezova. Zbor je birao poljičkog kneza pod brdom Gradcom u Gatima, na dan poljičkog zaštitnika sv. Juru. Veliki knez bio je na čelu Poljičkog stola.

Područje Poljica obiluje kulturnim spomenicima od kasnoantičke villae rusticae u selu Ostrvici i ostatci ranokršćanske crkve u Gatima, iz Justinijanova doba, te muzej poljica pa do očuvanih crkvica na cijelom poljičkom području.